Nakon prilično dugo vremena ponovo sam imao priliku pogledati film Milivoja Puhlovskog i Brune Gamulina iz 1979. – ‘Živi bili pa vidjeli’. Osim početaka punka kod nas, slovenske grupe Buldožer i izlazaka u Lapidarij, što mi je u doba prvog gledanja filma bilo beskrajno blisko, znam da me kao budućeg studenta arhitekture privukla činjenica da je glavni junak Janko Vizek – student arhitekture. Sama priča filma vrti se, oko za to doba česte teme, mladalačkog zanosa i idealizma u sukobu s pokvarenom, korumpiranom stvarnošću, pervertiranim načelima socijalizma koji nas je podučavao idealizmu i socijalnoj pravdi. Janko Vizek upoznaje na zadnjoj godini studija arhitekture djevojku Martinu koja stanuje u elitnoj četvrti s roditeljima. Njezin otac, direktor velikog građevinskog poduzeća, zapošljava budućeg zeta u projektnom birou svoje firme koji je zbog neriješenih pitanja stanogradnje izravna suprotnost njegovim idealima o građenju humanijih i sadržajnijih gradskih prostora. Ne sviđaju mu se ni kolege, pasivni i korumpirani. Janko je pred dvojbom: osigurati udobnu građansku egzistenciju ili se boriti za ono u što vjeruje. Odabire potonje, gubi posao te s Martinom useljava u skroman stan u bespravno sagrađenoj kući. Tamo završava studij, rodi im se dijete, a on nalazi privremeni posao kao fizički radnik na rušenju bespravnih gradnji. Jednoga dana na red dolazi i kuća u kojoj on stanuje s obitelji…